Na svijetu sada živi pod pojmom zbirne imenice ‘čovječanstvo’ oko 6,5 milijardi ljudi. To je otprilike 7% od oko 90 milijardi ljudi koliko demografi računaju da je ukupno živjelo ljudi od postanka suvremenog čovjeka, Homo sapiensa sapiensa, do danas. Bez obzira na moguću netočnost pri procjeni ovoga broja (koja milijarda više ili manje nije bitna) možemo ga uzeti kao statistički prilično utemeljen. Taj broj igrom slučaja svojim redom veličine odgovara broju zvijezda u našoj Galaktici – stotinjak milijardi. Kao da se obistinilo ono starozavjetno obećanje Boga Abrahamovoj sluškinji Hagari: ‘tvoje ću potomstvo silno namnožiti’. Dakako, Biblija sadrži tek zrnca povijesnih istina samljevenih mlinskim kamenom legendi, no baš zato i jest uspješna kao pripovijest jer je popis želja i nada. I strahova.

Silno se namnožiti, imati brojno potomstvo, zar to nije biološki cilj svake žive vrste, od diatomeje do čovjeka? Čovjek kao biološko biće s nagonom za razmnožavanje ponaša se u tom smislu kao i svako drugo živo biće. To je genetski imperativ života per definitionem, a samo limitiranost prostora, sirovina i hrane/energije zaustavlja taj imperativ u njegovom beskonačnom osvajanju. Dajte jednoj kulturi bakterija u laboratoriju neograničenu količinu tzv. hranjive podloge i one će se namnožiti ispunivši čitav svemir.

Sada dolazimo do prvoga pitanja: što razlikuje u tom genetskom imperativu čovjeka od bakterije ili bilo kojeg drugog živog ustroja. Dakako, mnogo je toga što razlikuje čovjeka od bakterije, no jednima i drugima je zajedničko to da posjeduju svaki svoju zbirku gena kao svezak uputa za proces samo-umnožavanja. Te upute nisu apsolutno precizne, moguća su sitna odstupanja koje vremenom postaju i krupna, omogućujući diferencijaciju i razvoj novih grana podvrsta i vrsta, no to je već druga tema. Ono što ovdje želim naglasiti je to da ključna ljudska differentia specifica u odnosu na druge biološke vrste i nisu geni per se. Gene imaju sva bića, oni su zajednički nazivnik života na Zemlji. Štoviše, te DNK molekule-umnoživači zapravo su jedini pravi živi ustroji na Zemlji. Ono što podrazumijevamo pod živim bićima, uključivo čovjeka, samo su posude u kojima geni putuju, održavaju na životu i umnožavaju se. Gen je uspješni umnoživač i kao takav on vlada svijetom. Nalazi se i u hrastu, i u mravu, i u morskom krastavcu i u nosorogu. Razlikuje se samo po funkciji koju obavlja. On, to jest ona, dezoksiribonukleinska kiselina, je gospodarica svijeta, a ne čovjek. Ili je tako, barem donedavno, bilo. A kako je sada?

Izum gena star je oko tri milijarde godina. Tek nedavno, prije nekoliko desetaka tisuća godina, na Zemlji mu se pojavio konkurent, a zove se mem. Poput gena, i mem je umnoživač, novi i uspješni umnoživač. Nema biokemijsku strukturu, nije sastavljen čak ni od atoma. On je nematerijalan. Mem je nova vrsta umnoživača po kojem se čovjek se razlikuje od svih drugih bića. Dok je gen jedinica za prenošenje biološkog nasljeđa, mem je jedinica za prenošenje kulturnog nasljeđa ili jedinica oponašanja. Zato je dobio ime mem, kovanica nastala od skraćene grčke riječi ‘mimeme’ što znači oponašanje, a uz to ima i sličnost s riječi ‘memorija’. Skraćeno, mem je po definiciji jedinica kulturnog nasljeđa, onoga što se kulturom - govorom, slikom, glazbom, pismom, matematikom - prenosi s čovjeka na čovjeka istih živih generacije te s prošlih generacije na sadašnje i do daljnjega na buduće. Mem je sjajan 'izum', dostojan svoga davnoga pretka gena, čijem uspjehu i ima zahvaliti svoj nastanak. Dok je sijelo gena u jezgrama stanica, sijelo mema je u neuronskim vezama ljudskog mozga.

Memi se šire iz mozga jednog čovjeka u mozak drugog ili drugih ljudi. Primjera za meme ima bezbroj. To može biti neki članak kojeg je netko napisao, a drugi čovjek pročitao. Ideje koje autor iznosi, a čitatelj prima, možemo shvatiti kao neke meme koje autor želi ugraditi u čitatelja. Mem može biti neka glazbena melodija ili moda odijevanja. Ima mema koji su kratkoga vijeka, premda su neko vrijeme vrlo rašireni među velikim brojem ljudi, na primjer neka tv sapunica o kojoj se priča, ali nakon nekog vremena odu kao da ih nije ni bilo. Kao neka od vrsta u prirodi koja je nastala, neko vrijeme živjela i nestala. I, kao i kod gena, postoje i dominantni i recesivni memi. Dobar primjer dominantnog mema je ideja o Bogu. On se javlja u više raznih mutacija, ali uspješno preživljava u zalihi mema, jer je privlačan i koristan vlasniku-nositelju. Taj mem mu daje dovoljno zadovoljavajući odgovor na uznemiravajuća pitanja o smislu života, a uz to mu i pruža utjehu zagrobnog života.

Pojavom mema, stvoreno je na Zemlji prvo živo biće koje je istodobno nosilac i gena i mema. Nastao je mješanac, križanac, dakle hibrida, što je u starome Rimu bilo naziv za dijete slobodnjaka i robinje. Čovjek putem gena robuje svome tri milijarde godina starom genetskom nasljeđu, a putem mema oslobađa se tutorstva prirode i ovladava njome. Taj status hibrida mogao bi mu donijeti najbolje iz obaju svjetova, ali i najgore. Jer, kako živjeti s glavom u tek nastalim memskim oblacima, a nogama zapletenim u praiskonskom genskom korijenju. Stoga je čovjek i dihotoman. Njegova ga hibridna narav prisiljava da istodobno sluša glasanje svojih krokodilskih predaka i Beethovenovu devetu. Kako van iz te kakofonije.

Izlaz bi se mogao naći i mislim da se mora naći. Ne razmišljamo o tome hoće li čovječanstvo propasti ili neće, jer je odgovor na to pitanje uvijek pogrešan. Osim u slučaju neke doista velike kozmičke kataklizme, poput udara asteroida prije 65 milijuna godina kad su nestali dinosauri, a što je malo vjerojatno, Mislim da čovječanstvo u dogledno vrijeme, recimo sljedećih desetak tisuća godina, neće propasti. Ali je moguće da propadnu značajni njegovi dijelovi, čak možda i brojčano gledano njegov veći dio. Zapravo, bespredmetna će uskoro biti i uporaba tog, u stvari romantičnog, pojma ‘čovječanstvo’ koji teško da će se moći održati. Preživjet će oni dijelovi ljudske populacije koji će: 1) biti svjesni hibridne gensko-memske naravi svoga bića te 2) koji će znati djelovati u skladu spoznavanja te svoje hibridne naravi.

Ljudski mozak je stalno bombardiran kišom mema iz okoline, od rodbine, prijatelja pa sve do masmedija, političara i okruglih stolova i konferencija, kao što je ova. Memi stvaraju kulturološko okružje. S druge strane, geni u tijelu traže od istog tog mozga da izdaje zapovijedi koje pogoduju punjenju želuca i pražnjenju testisa. Te genske zapovijedi u načelu nisu u skladu s memima u mozgu. Ima i slučajeva kad neki privremeno jako rašireni mem, na primjer neka nova ideologija, bude u rezonanciji sa zahtjevima gena ili je izričito protiv njih. Tada dolazi do kolektivnih tragedija čitavih naroda, pa i svjetskih ratova. Naime, ako taj mem potpuno udovoljava zahtjevima gena, tada njime zahvaćeni ljudi prestaju biti hibridna bića te postaju animalni ljudi, životinje s ljudskim mozgom. Ako je taj mem pak izričito protiv svih zahtjeva gena, i tada ljudi prestaju biti hibridna bića te pate od ideološke ili vjerske sljepoće. Čini se da je optimum za ljudsku sreću tek pravi omjer gensko-memske mješavine, pravi barem za ovaj trenutak, sada i ovdje.

Kako međutim postići pravilnu gensko-memsku hibridnost? Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi vrlo opširno elaboriranje, zajedno s raspravom koja bi uključila velik broj sudionika i stvorila kritičnu masu ideja. No, budući da o tome već dugo razmišljam kroz brojne ‘Gedankenexperimente’, došao sam do nekih okvirnih teza koje nemaju pretenzija da budu recept, samo prijedlog putokaza.

Kao prvo, ne smije se zanemariti genetska baza čovjeka. Tu su pogreško bili učinili svi utopisti koji su stvarali ‘novog čovjeka’. Ne postoji nešto takvog. Postoji samo čovjek. Neka nova vrsta stvara se postupno tijekom milijuna godina. Ne možete preko noći uzgojiti neku novu biološku vrstu, na primjer dupina koji će disati na škrge. Ne možete preko noći stvoriti ljude koji će se žrtvovati za dobrobit zajednice i ne misliti na svoje osobne probitke. Možete uspjeti dobiti nekoliko takvih, kao nasumične mutacije, ali velika većina će držati fige u džepu i prvi puta kad im se pruži prilika okrenuti leđa projektu stvaranja ‘novog čovjeka’. To se dogodilo npr. s komunističkim sustavom.

Kao drugo, ne smije se zanemariti ni memska baza čovjeka. Istina, ona još uvijek nije toliko jaka kao mnogo starija genska baza koja je i hrani. No memi u odnosu na gene imaju jednu silnu prednost. Geni su statični, fiksirani i nepromjenjivi. Oni su datost, sada i zauvijek. Memi su pak dinamične tvorbe, promjenjivi su, prilagodljivi. Uz to, tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, a pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća, mogu se prenositi s čovjeka na čovjeka fantastičnom brzinom do razmjera epidemija. Izum tiska te kasnije elektronskih medija stvorio je novu situaciju. Ranije širenje mema pojačalo se sada tisućama puta u vrlo kratko vrijeme pa je došlo je do udarnog kulturološkog šoka. Kao kad dođe do eksplozije dinamita u ribnjaku. Kao i ribe u ribnjaku, ljudi su omamljeni, mnogi dezorijentirani, a neki već 'plivaju' leđno. Genetski isti čovjek, koji je prije tisuću godina čitav dan kopao po škrtom polju da bi iz njega iscijedio koru kruha koju je navečer pojeo i legao umoran na počinak, strepeći hoće li sutra imati čime napuniti želudac - danas taj genetski isti čovjek radi trećinu dana, putem do kuće mu zvoni mobitel, žena mu javlja da je uzela auto za odlazak prijateljici, a sin ga kod kuće neće ni pogledati, jer surfa po Internetu tražeći najbolje zvučnike za svoju novu hi-fi liniju, dok on, naš genetski čovjek, jedva čeka da se nakon brzog ručka zavali pred televizor. Koji je od te dvojice – sretniji?

Pitanje je, mislim, bespredmetno. Ni jedan. Sreća se izgubila negdje između. Nju tek moramo pronaći.

Damir MIKULIČIĆ