i zaboravljenih ratnih zločina i starih i novih

Hrvatska Dubica je općina na Banovini (Sisačko-moslavačka županija). Nalazi se na lijevoj obali rijeke Une nekoliko km prije ušća u rijeku Savu kod Jasenovca, a dvadesetak kilometara uzvodno nalazi se Hrvatska Kostajnica, sjeverno na jednakoj udaljenosti nalazi se Sunja. Današnji geografski naziv područja, između spomenutih naselja, je Banovinski trokut u čijem središtu je Hrvatska Dubica.

Hrvatska Dubica nalazi se na važnoj geostrateškoj točki; na dodiru Zrinskog pobrđa, te vratima Pounja u prostranu Posavsku nizinu, što je omogućilo izgradnju bitnog prometnog smjera iz središnje Hrvatske prema sjeverozapadnoj Bosni. Zbog zemljopisnog položaja bila je tijekom povijesti sjedište raznih vojnih postrojbi kao i niza crkvenih samostana Dominikanaca, Templara, Ivanovaca, Pavlina, Benediktinaca – Cistercita itd.

Nazivi mjesta Dubica u povijesnim knjigama su: u rimskom periodu Ad Pretorium, kasnije Starohrvatska Dubica do perioda Karlovačkog mira 1699. godine kada se dijeli na Carsku Dubicu i Tursku Dubicu, kasniji nazivi su Hrvatska Dubica i Bosanska Dubica te konačno nakon Domovinskog rata Republika srpska preimenuje Bosansku Dubicu u Kozarsku Dubicu.

Nalaz čamca iz kamenog doba, što je u ime Hrvatske akademije znanosti i  umjetnosti obrađivao pokojni potpredsjednik Akademije akademik Andro Mohorovičić, te ostali povijesni dokazi govore da je od prethistorije, Ilirskog perioda, Rimske vlasti ad Pretorium (Dubica) prebivalište prokurista (guvernera) rimske provijncije (prema Tabuli Peutingeriani jedino veliko mjesto u Panonskom dijelu Hrvatske), pa do dolaska Hrvata u Dubicu ovdje uvijek bila znatna ljudska aktivnost, bilo kroz izgradnju naselja bilo kroz izgradnju prometnica. Dolaskom Hrvata i formiranjem vlastite države Dubica je bila sjedištem Dubičke županije, jedna od tadašnjih devet hrvatskih županija i to najmanje od devetog do šesnaestog stoljeća. Uz to proglašena je hrvatskim Templarskim gradom, nakon što su Templari s Ugarskim kraljem nagodbom zamijenili Senj za Dubicu. Poznavajući povijest Templara znači da je Dubička županija u to vrijeme bila najbogatija hrvatska županija. U prilog tome govori i Bula Bele IV dodijeljena Dubici istih godina kada i Zagrebu. Kralj Bela IV, zbog prijetnje od Tatarskog osvajanja, bježeći sa svitom i vojskom iz Mađarske prema Jadranskom moru boravio je neko vrijeme u značajnijim hrvatskim gradovima pa im nakon toga davao povlastice u obliku svojih Bula. Nakon petka 13. dana u mjesecu listopadu 1312. godine kada je poubijana većina Templara u Evropi, zbog čega se petak, 13. dan u mjesecu, stoljećima smatra najnesretnijim danom, preživjeli Templari pridruženi su Ivanovcima (Hospitalcima) te su nastavili stolovati u Dubici. Povijesni podaci o vojskovođi Petru Berislaviću i njegovoj velikoj bitci i pobjedi Hrvata nad Turcima, na Veliku gospu 1513. god. kod Dubice, govore da je Petar Berislavić imao funkcije hrvatskog bana, biskupa, priora vranskog (stara Templarska funkcija) te župana dubičkog, a ujedno govore da je po prosudbi kralja Vladislava Dubička županija bila najbogatija hrvatska županija koja je mogla financirati vojsku radi obrane od Turaka.

Po samoj Dubici dobio je ime i arhiđakonat dubički koji je obuhvaćao tri crkvena kotara i to: dubički, sanski i vrbaški. Područje arhiđakonata prostiralo se od karlovačkog do požeškog i banjalučkog područja te je veličinom bilo najveći arhiđakonat u Hrvatskoj.

Jedina sačuvana grafika Pavla Rittera Vitezovića, našeg najvećeg imena u ovom području djelatnosti, prikazuje bitku kod Dubice, a čuva se u povijenom muzeju Hrvatske.

Nakon dolaska Napoleonove vojske u Hrvatsku 1809 godine u Dubici je sagrađen veliki arsenal koji su koristile i vojske iz kasnijih vremena.

Povijesni sastanak 1900 godine održan na brdu Patrija iznad centra Hrvatske Dubice gdje su se okupili svi tadašnji viđeniji Srbi iz Hrvatske kojom prilikom su prihvatili program Garašaninova Načertanija za Hrvatsku te utvrdili svoj program i mjere za provedbu stavova iz Načertanija. Provedba srbizacije područja provodeći program Načertanija tijekom cijelog dvadesetog stoljeća najbolje je vidljiv na području gdje je ovaj program usvojen. Sastanku je prisustvovao i Svetozar Pribičević, sa svoja tri brata, koji dvije godine kasnije postaje predsjednik SSS-a (Srpska samostalna stranka), a kasnije DS-a (Demokratska stranka) te SDS-a (Samostalna demokratska stranka) s osnovnim političkim programom da Hrvati nisu narod već dio srpskog naroda te da treba gušiti svaku nacionalnu svijest Hrvata. Kao instrument za provedbu ovog programa osnovana je Srpska banka u Hrvatskoj. Rezultat ovog političkog programa bila je promjena nacionalne strukture stanovništva Hrvatske tako da je uoči drugog svjetskog rata u Hrvatskoj evidentirano oko 30% Srba kao nikada prije, a niti poslije.

Najvjerojatnije zbog korištenja Napoleonovog arsenala početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj Dubici smješteni su štabovi njemačke i ustaške vojske te jedinice Čerkeza. Nisu poznati povijesni podaci zašto je pored Dubice u Jasenovcu izgrađen monstruozni logor iz Drugog svjetskog rata pa je moguća pretpostavka da je spomenuti sastanak Srba iz 1900 godine te potom srbizacija područja bio neposredni povod za lokaciju logora. Ustaše su iz Širokog brijega 1943. dovele živjeti u Hrvatsku Dubicu svoje obitelji. Ove dovedene obitelji u pohlepi za otimanjem imovine vršile su teror nad svim stanovnicima pa i Hrvatima, što se zbog narodne povijesne sramote prešućuje, a zbog političke programske teze o genocidnosti Hrvata govori se samo o stradalim Srbima, Židovima i Ciganima. Neposredno nakon dovođenja obitelji Ustaše su 1943 godine pojačano počele čistiti teritorij od političkih protivnika pa su izvršile strahovit zločin na ovom području i to na stratištu u selu Baćin, na lokacijama Skelište i Krečane. Početkom 1945 godine Ustaše su odvele svoje obitelji iz Hrvatske Dubice tako da na završetku rata njih tu nije bilo.

Iste su lokacije Baćinskih stratišta u Domovinskom ratu, koje su počinili pobunjeni Srbi, te isti način dovođenja žrtava, žicom vezanih ruku i nogu, te ubijanje žrtava lupanjem maljem u glavu ili klanjem te bacanjem tijela u Unu, a djelomično se ubijanje vršilo i rafalnom paljbom. Sve navedeno upućuje na to da je u Baćinu 1991 godine izvršen zločin iz osvete nakon 48 godina sakrivene, a nezamislive mržnje. Žrtve su bili stariji i bolesni Hrvati koji nisu pobjegli s teritorija i to svi do i jednoga. Stanovnici ovog područja za vrijeme Ustaškog režima stradali su od njih, a u Domovinskom ratu od pobunjenih Srba, iako sami nisu bili krivi niti za jedno niti za drugo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata stanovništvo je stradalo i od Partizana, koji su više puta u toku rata, u brzim akcijama, prešavši preko Une palile objekte i ubijale zatečeno stanovništvo na rubovima mjesta i tako provocirale vojske smještene u Hrvatskoj Dubici.

Zanimljiva povijesna činjenica je da su, u mjestu gdje su živjeli, srpsku obitelj, muža i ženu, Duduković 1943. god. Ustaše zaklale u Slabinji u pravoslavnoj crkvi Sv. Petke. Djeca iz obitelji odvedena su u dječji logor kod Velike Gorice. Svi stanovnici iz sela Slabinja, po nacionalnosti Srbi, bili su aktivni u Domovinskom ratu na strani pobunjenih Srba. Sudbina obitelji Duduković posebo je zanimljiva zato što su to roditelji supruge bivšeg predsjednika Hrvatske koji je više puta kao predsjednik Republike Hrvatske posjećivao Jasenovac i držao govore o strahotama iz tog logora, a nikada nije posjetio Baćin niti ga ikada spomenuo, a logično bi bilo da je o njemu znao, ako nikako drugačije, makar iz priča svojih rođaka s kojima je vjerojatno imao kontakte.

Vjerojatno nije slučajno da je u pripremi srpskih osvajanja prostora i etničkog čišćenja stanovništva u ovim prostorima u Domovinskom ratu boravio i Arkan koji je u neposrednoj blizini tada uhapšen, a u serijalu Istraga otkriveno je da je direktnu koordinaciju nad aktivnostima u ratu na ovom području vršio šef Miloševićeve tajne službe.

Izgradnja tvornice celuloze nakon drugog svjetskog rata gdje se nakon izgradnje tvornice te željezničkih kolosijeka i mostova dogodila nevjerojatna stvar. Na svečanosti puštanja u rad tvornice  jedan od uzvanika, partizanski časnik po nacionalnosti Srbin, rekao je da je Hrvatska Dubica ustaško mjesto i ne zavrjeđuje imati tvornicu pa je po hitnom postupku sve demontirano i preseljeno u Prijedor gdje je tvornica celuloze radila sve do domovinskog rata kada je devastirana. Tada izrečena kvalifikacija o Dubici kao Ustaškom mjestu proizvela je posljedice za stanovništvo u narednim desetljećima do najveće posljedice pokolja u Baćinu, te šutnje o tom zločinu kao da se nije niti dogodio.

Partizanska, komunistička, socijalistička, antifašistička i srpsko osvajačka politička platforma ostavile su trag i proizvele veličinu mržnje na ovom prostoru prema Hrvatima, koji su neminovno Ustaše, pa je logično da se dogodio opisani zločin u Domovinskom ratu.

Upitno je zašto se u Hrvatskoj zadnjih godina događa šutnja o zločinu u Baćinu kao neosporno, poslije Ovčare, najvećem stratištu u Domovinskom ratu i koje su to snage koje u društvu mogu proizvoditi blokadu informacija ovakvih razmjera.

Obnavljanje oštećenih objekata zločincima iz Baćina, a neobnavljanje objekata porušenih i popaljenih objekata nekim nedužnim Hrvatima govori o nejednakosti u našem društvu. Tužakanja evropskim institucijama, pa i svjetskim institucijama, od strane današnjih političkih čimbenika koji zastupaju interese Srba u Hrvatskoj ili antifašističku političku platformu, o nedovoljnom procesu obnove imovine Srba, a potpuno zanemarujući Hrvate proizvodi nove nepravde i na neki način nastavak su političkog programa etničkog čišćenja Hrvata s ovog područja i to sada od Hrvatske države što u svijetu nitko ne zna i ne može niti zamisliti.

Srpski, svjetski izum, urbanog memoricida osmišljen je početkom dvadesetog stoljeća, gdje se rušenjem staroga Beograda i zamjenom tipa izgradnje objekata mijenja povijesna istina. U Domovinskom ratu ovaj program je sistematično i dosljedno provođen na području Hrvatske rušenjem objekata prema povijesnoj hijerarhiji i to prvo katoličke crkve, zatim objekti povijesnog pamćenja, a potom hrvatski stambeni objekti. Hrvatski dužnosnici zaduženi za obnovu porušenog, opravdavajući se ekonomskim razlozima mijenjaju povijesni trag hrvatskog naroda. U Domovinskom ratu ovaj program je sistematično i dosljedno provođen, a naši dužnosnici za obnovu nastavljaju program urbanog memoricida što je dodatna dimenzija povijesne nepravde.

Povijest nas uči da ako ju ne poznajemo i iz nje nismo ništa naučili događaji će nam se ponoviti. Civilizirani svijet zato poštuje žrtve iz svog naroda te im gradi spomenike i odaje počast prigodom jubilarnih dana.

Relevantnih povijesnih podataka o Hrvatskoj Dubici nema u našim enciklopedijama niti povijesnim knjigama, a o nedavnom zločinu u Baćinu evidentna je šutnja kao da se nastavlja ratni program memoricida.

Do 21. 10. 2011. godine, kada se treba obilježiti dvadesetogodišnjica Baćinskog zločina, trebalo bi ispraviti navedene nepravde.

Za Abecedu demokracije

       Predsjednik

Zlatko Peršić dipl. ing arh.

Tel:  091/6104653, Mob.:  01/6101996