Kad bismo statistički prosječnog čovjeka, koji po struci nije ni energetičar ni fizičar, zapitali što je to energija, dobili bismo više-manje otprilike ovakav odgovor: energija je ono što plaćam kad plaćam račune za grijanje, za struju, za plin i kad tankiram na benzinskoj crpki. Bio bi to manje-više točan odgovor, dovoljno točan za svakoga tko na energiju pomisli samo onda kad je plaća u njenim praktičnim, potrošačkim oblicima.

Pretpostavimo sada nakratko da je taj naš statistički prosječan čovjek, nestručnjak po pitanju energije, odlučio jednoga dana malo proširiti svoje znanje. Odluči saznati što on to u stvari plaća, pa je uzeo u ruku neki meritorni izvora znanja – neku enciklopediju, na primjer našu Opću enciklopediju Leksikografskog zavoda. Ondje brzo pronalazi natuknicu energija i čita: ‘Energija - veličina koja karakterizira stanje (gibanje, položaj, polja itd.) materije u nekom sistemu tijela ili čestica; u užem smislu sposobnost nekog tijela da vrši rad.’. E sad, da bi se to shvatilo, potrebno je već biti filozof ili, u najmanju ruku, fizičar. Srećom, odmah sljedeća rečenica u enciklopediji pojašnjava pobliže: ‘Energija postoji u mnogo oblika (vrsta energije) koji se pretvaraju jedan u drugi (mehanička, električna, magnetska, svjetlosna, nuklearna, toplinska, kemijska itd.). Pretvorba energije bît je svakog procesa u prirodu, od najjednostavnijih mehaničkih do izvanredno zamršenih biokemijskih ili astrofizičkih procesa.’ Kraj citata. Autor ove enciklopedijske natuknice dalje također navodi da je energija neuništiva, da se samo pretvara iz jednoga oblika u drugi. Sve je to točno, i teško da bi se u manje riječi mogao sažeti prikaz jedne tako važne sastavnice filozofije prirode kakva je sveprisutna i sveprožimljuća energija.

Pa ipak, teško je zamisliti da će našem metaforičkom, statistički prosječnom, čovjeku nakon čitanja ove enciklopedijske natuknice biti jasnije zašto su mu računi za energente sve veći i zašto ti energenti nikada ne pojeftinjuju. Ako je ta energija tako obična stvar da je bît svakog procesa u prirodi, da je ima od amebe do zvijezda, da se jedan oblik nje pretvara u drugi, a ona nikada ne gubi, kako to da je plaćamo sve više i zašto se stalno govori o krizi energije, o tome kako su zalihe energenata ograničene i ubrzano se iscrpljuju. Pa kako se može iscrpiti nešto što je, kako kaže enciklopedija, neuništivo? Također, on, naš statistički prosječan čovjek, pametan kakav je, nije baš uvjeren u to da je američka vlada zajedno sa svojim saveznicima poslala stotinu tisuća vojnika u Irak samo zato da svrgne zločestog Sadama i na njegovo mjesto postave demokratsku vladu. Ili tako nekako. Ili zato što je zločesti Sadam pravio nekakva strašna oružja, istina nikad nađena. Ili zbog ubijanja nekoliko Kurda prije dvadeset godina. Uzmite bilo koji razlog, ionako nisu pravi.

Zbunjen, ali ne i glup, naš se prosječni statistički čovjek pita: što se događa s tom energijom, ma što već to ona bila, od čega god da se pravila. Zna on dakako, da se energija pravi, odnosno dobiva izgaranjem nafte, ugljena, plina, da postoje i hidroelektrane i još neke druge, pa i ove sad neke nove/stare na pogon vjetrom, kao su bile nekadašnje vjetrenjače. No nije on naivčina Don Quijote, zna on da ima i nuklearnih centrala, pa i to da se sprema proizvodnja biodizela, čak. Nešto kao nafta koja raste na polju, za razliku od one koja se crpi iz njedara Zemlje, ova se bere s površine. Zna junak ove naše priče i za solarnu energiju, dakako, nju je prvu osjetio doslovno na svojoj koži već onog prvog ljeta kad je još bez gaća jurio po dvorištu ili gacao uz obalu nekog potoka, jezera, mora. Grijalo ga je to sunce, kao što grije i guštere i sve živo i mrtvo na svijetu.

Dakle, Sunce grije, vjetar puše, nafta raste k'o zelena trava, a može se proizvesti i bioplin, naročito ako imate dovoljno krava, energija je neuništiva, kaže enciklopedija, energija je svuda oko nas, pojedeš sendvič, pojeo si energiju, penješ se nekamo, ili još bolje, vodiš ljubav s nekim, trošiš energiju, sjedneš u auto, odvezeš se stotinjak kilometara i ode pedeset kuna, potrošenih, ispuhanih u vjetar. Doslovce u vjetar, zato se i zove ona cijev otraga auspuh, hrvatski ispušna cijev. E sad, filozofske pitanje: kamo je otišlo tih pet kuna iz auspuha, ako je energija neuništiva. A kune su, očito, uništive, i te kako lako.

Dakako, ovo smo pitanje postavili u šali, svatko zna ili naslućuje odgovor na njega. Laički odgovor je da smo potrošili gorivo, benzin na primjer, a da je iz auspuha izašao dim, plinovit pepeo. To je točno, no malo stručniji odgovor bi bio da se ta famozna energija zapravo i nije izgubila. Pravi odgovor je da su naše kune zagrijale malo zrak i cestu, planet je postao time malo topliji pa je ta toplina lijepo noću otišla u svemiru povećavši njegovu entropiju. Fotoni infracrvenog zračenja, nastali od gorenja vaših kuna, lijepo su odjezdili put zvijezda i možda ih jednoga dana neki mali zeleni na Aldebaranu uhvati u svoj infracrveni teleskop, ali teško da će iz te informacije saznati da sam se baš ja danas dovezao pomoću tih fotona iz Zagreba u Zabok.

Ti fotoni od pedeset izgorjelih kuna benzina samo su infinitezimalno malen dodatni obol energije što je i inače Zemlja zrači u svemir, i bez naših fosilnih i inih izvora. Glavnina, 99,9999999 posto energije što je Zemlja isijava je ista ona, samo frekvencijskih izmijenjena, energija kojom Sunce grije našu domovinu-kuglu. Tako mora biti, jer bi se inače Zemlja pregrijala, poput automobila koji je ostao bez rashladnog sredstva u, sjevernohrvatski rečeno, kileru ili Kühleru to jest hladnjaku, književno. Kao što motor ispravnog automobila stalno radi na istoj radnoj temperaturi, tako i Zemlja ima stalnu ‘radnu’ temperaturu, stalno barem u za nju kratkim, a za nas dugim stoljećima.

Zemlja prima od Sunca i šalje natrag u crni studeni svemir nezamislivo velike količine energije, prema kojima je sve ono što čovjek proizvede iz fosilnih goriva ili na neki drugi način zanemariva kap u moru. Riječ je o milijunima milijardi kilovatsati energije koja svakoga dana protutnji Zemljom, uđe na nju i ode s nje, a da mi od toga obilja upotrijebimo u korisne svrhe gotovo ništa, a samo nešto malo više od toga ništa iskoriste biljke fotosintezom svoje biomase. Srećom po nas, jer bismo inače umrli od gladi.

Nekoć davno, prije oko pola milijuna godina, ne znamo baš jako točno, jer se još nije tada u pola osam emitirao dnevnik, neki je mudrac, a uz to i ludo hrabar, dovukao neku granu, najvjerojatnije nađenu pri šumskom požaru, do ulaza svoje špilje. Vjerojatni je bilo više takvih pokušaja i to tisućama godina, sve dok nekom još većem mudracu nije pamet prosvijetlila ajnšajnovska genijalnost: nije naime dovoljno samo dovući zapaljenu granu. Vatra je gladna, vatra hoće jesti. Kao i čovjek. Ako želiš da ti gori, moraš je hraniti, davati joj još granja, ona je proždrljiva i vječito gladna, a ne hraniš li je noću, kad ti najviše treba, napustit će te gladni duh vatre. A to nije dobro, jer onaj tigar sabljastih zuba što se šulja uokolo otkad je ove vatre ne usuđuje se više prići ulazu špilje.

I tako je, prije pola milijuna godina, započela  – energetska kriza. Stalna gnjavaža s održavanje vatre da se ne ugasi. Prije nje, bilo je obilje sunca danju i obilje mraka noću. Čovjek nije znao za drugo. Nije znao za energiju, premda je ona znala za njega. Kupao se u znoju njenog viška, drhturio na studeni njenog manjka. No kad je otkrio vatru, SVOJ izvor SVOJE energije, bila je to blagodat. Ali i prokletstvo. Ovisnost. Vatru treba hraniti. Kreni na skupljanje suhog granja, prvo oko špilje, pa zatim stotinjak metara uokolo pa kilometar uokolo, pa sve dalje pa sve dalje. Skuplja se i dandanas, sve do Iraka, Sadamovog, se ide po njega. Skuplja se to granje plinovodima, naftovodima, tankerima, ali i tenkovima kad ne može drukčije, kloparaju prugama svakodnevno kilometri vagona natovarenih ugljenom, huče vodopadi hidroelektrana. Da bi vatre mogle gorjeti dok sjedimo pred televizorom u svojoj špilji i gledamo toptanje Severinine štikle u Ateni ili Kranjčarov loptopuc u Njemačkoj, kako tko. No podsvjesno, u nama je i dalje strah od onog tigra sabljastih zuba, strah da će se nešto grozno dogoditi ugasi li nam se spasonosna vatra.

Otkad je počela prvom vatrom, energetska kriza stalno traje. U velikom dijelu Afrike žene i djeca već dugo odlaze po drvo za kuhanje hrane svakodnevno i nekoliko sati hoda. U hladnijoj, a napučenoj, Engleskoj već u 14. stoljeću nije bilo dovoljno drva za grijanje brojne sirotinje no otkrili su ljudi da negdje postoji jedna vrsta kamena, tamne boje, koja daje veliku toplinu, i bolju od drva, kad ga se uspije zapaliti. Danas to zovemo ugljenom. Istina, kralj Edward je na nagovor biskupa zabranio, i to po prijetnjom smrtne kazne, korištenje tog đavoljeg kamenja koje Sotona šalje iz dubina pakla. Jer kako bi inače, molit ću lijepo, kamenje moglo davati toplinu? To su prsti vraga umiješani. Tko zna kako bi povijest tekla da su se ljudi doista tada bili prestrašili i napustili korištenje ugljena. U nekoj takvoj hipotetskoj povijesti ne bismo imali ni industrijsku revoluciju ni prijetnju globalnog zatopljenja danas. Ali nisu. Dapače, dimimo i smradim već stoljećima. To se zove napredak. Zašto? Zato što smo prije pola milijuna godina otkrili kemijski proces zvan gorenje.

Gorenje je najjednostavniji mogući kemijski proces. Obično spajanje nekog atoma s atomom kisika. Vrlo je uobičajeno u prirodi. Velik dio stijena Zemlje je tako nastao. Ako je sporo, zovemo ga i hrđanje. Ako je brzo, zovemo ga požar. Zato smo ga i mogli pripitomiti već prije pola milijuna godina. Bio je to vrhunski domet najveleumnih mozgova naših pradavnih predaka iz starog kamenog doba.  Problem je, međutim, što smo mi i dalje, kad je o energiji riječ, i dandanas u  - kamenom dobu. Istina, poboljšali smo načine korištenja vatre, imamo gorionike, strojeve s ventilima, cilindrima, parne kotlove, turbine. Ali nismo promijenili, osim manjih izuzetaka, glavni način dobivanja energije: kemijski postupak zvan gorenje.

Mi smo ljudi energetike kamenoga doba, premda danas mnogo više znamo i više smo toga u stanju učiniti nego pitekantropi. Ili možda nismo?

Netko, ne mogu se sada sjetiti tko, možda sam to bio i mlađi ja, reče duhovito da ljudska kultura nije prešla iz kamenog u bakreno, brončano pa željezno doba zato što je ljudima kamenoga doba ponestalo – kamenja! Ne, kamenja je i dalje bilo, a ima ga i dandanas posvuda. I željeza ima u izobilju. Najdragocjenija sirovina koje nikada, nikada nema dovoljno je - pamet. No s pameću je ovako: dvije su vrste pameti. Individualna pamet, ono što zovemo genijalnost, lucidnost, doprinos pojedinca kroz otkrića, izume, znanje. Tu čak i ne stojimo kao vrsta loše. Imali smo, i imamo, sjajnih umova, ljudi čiji je stvaralački rad omogućio uspon naše civilizacije. Međutim, čini mi se da bi na testu inteligencije slabije prošla pamet druge vrste: takozvana kolektivna pamet, djelatna pamet ljudskog društva. Zašto je tome tako, duga je priča, i bilo bi potrebno nekoliko knjiga, a ne ovo kratko izlaganje, da se makar i površno to proanalizira. Kažimo stoga samo ovo: do više razine kolektivne pameti dolazi se vrlo sporo i mukotrpno. Njoj mnogi otežavaju posao, i to ponajviše zato jer gledaju samo kako bi izvukli za sebe što veću korist.

Naime kaj. Ako smo u kamenom dobu bili u stanju otkriti samo kemijski proces zvan gorenje kao izvor potrebne nam energije, danas znamo za bolje načine. Na primjer, znamo toplinu sunca pretvoriti u struju. A struja je viši, energetičari kažu plemenitiji, oblik energije koji se može onda opet pretvoriti i bilo kakve niže oblike energije, toplinu, gibanje i tako dalje. Znamo i strujom razbiti molekulu vode te dobiti posebno kisik i posebno vodik. Vodik spremimo kao gorivo, a kisik pustimo u zrak. Kad nam zatreba energija, vodik zapalimo proizvodeći opet natrag vodu, koja je vodikov pepeo, sve čisto da ne može biti čišće. Znamo i za energiju zvijezda, fuziju, i koliko ima teškog vodika u morima. Već smo ga upotrijebili, ali u hidrogenskoj bombi, dakle nekorisna eksplozija. Znamo u načelu i kako napraviti fuzijski reaktor i već ih gradimo eksperimentalno, ali sve to ide sporo, silno sporo. Nikad dovoljno novca za ulaganja u razvoj neiscrpnih nefosilnih izvora energije. Zašto? Zato što nema dovoljne kritične mase kolektivne pameti, ili da kažem dovoljno moći, koja bi nadjačala egoistične, centripetalne sile koje stalno kidaju zdravo tkivo ljudskog društva. I zato smo još uvijek energetski u kamenom dobu fosila, premda posvuda okruženi obiljem energije u prirodi oko nas, Suncem i vodom.

No jednoga dana, siguran sam, poteći će rijeke energije sa Sunca i iz vode, sagradit će se novi stupovi društva na temeljima solarne i vodikove energetike, a fosilna goriva otići će u ropotarnicu prošlosti. U kameno doba. Odakle su i potekla. Tako će morati biti, a što prije, to bolje. Jer, ne bude tako, preostaje nam samo opet mrak. I mi gladni, mnogo gori od onih prapovijesnih tigrova sabljastih zuba.

(Damir Mikuličić, dipl. inž.)